Mjesto je ispunjeno disanjem i glasovima
Mnoštvo
šaroliko koliko i bezlično
pogleda uperenih na pozornicu.

Stojim visoko, na početku
lagano oslonjena na zid
između vrata i početka reda
mirnog izraza, gledajući kroz ljude
vizualno ih rastapajući u ništa.

Ipak, pogledom tražim jedinu ljepotu
znajući da je negdje
sklad u gomili nesavršenosti.
Gdje je?

Ušao je u unutrašnjost i stao tik do mene.
Provala zvuka u tišinu. Deranje feromona.
Zrak je postao gust i zasićen.
Kontrola tijela i stava na dijelu.

Nepomično stojim pogleda uprtog ravno.
Čovjek sa pozornice počinje pričati.
Gledam ga i ne vidim, slušam ga i ne čujem.
Svjesna jedino sjajne, glatke kože tik uz moju.

Dvije tamne prilike na kraju dvorane
jedna uz drugu
ja u crnoj haljini, on sa crnim uvojcima do ramena.
Sklad, u gomili.

Izvan vremena, dišem..
Dišem..
Dišem..

immutatio

Ah, zamisli! Tri noći u bunilu sanjam, razgovore.... razgovore.... razgovor kojeg vodim sa sobom, tobom.... i onda ustanem ujutro, počnem šetati potkrovljem, i pokušam obrnuti uloge; pokušam cijeloj toj situaciji koja je prethodila mom odlasku i poslije, dati drugačiji predznak; pogled iz jednog drugog kuta te zamijenim uloge i sebe postavim na tvoje mjesto, prođem još jednom sve, samo sa zamišljenim tobom na mom mjestu i tobom, na mom.... i onda zaključim da bih morala biti gad; pravi gad, pa da bih mogla biti takva prema tebi!

'' Hoću oko sebe imati vilenjake, jer sam odvažan! Odvažnost koja rastjeruje sablasti sama sebi stvara vilenjake - odvažnost se hoće smijati.
Ne ćutim više s vama: ovaj oblak što ga vidim pod sobom, ta crnina i težina, što im se smijem - upravo je to vaša tmasta oblačina.
Vi gledat uzgor kad zahtijevate uzvišenje. A ja gledam dolje, jer sam uzvišen.
Tko se od vas može smijati i biti ujedno uzvišen?
Tko ide po najvišim gorama, taj se smije svim žalobnim igrama i žalobnim ozbiljnostima.
Hrabre, nezabrinute, podrugljive, nasilne - takve nas hoće mudrost; ona je žena i svagda ljubi samo ratnika.
Kažete mi: ''Život je teško podnositi.'' No čemu biste prijepodne imali svoj ponos, a navečer svoju predanost?
Život je teško podnositi; ali tada mi se ne pravite tako nježnima! Svi zajedno pristali smo tegleći magarci i magarice biti.
Što imamo zajedničko s pupoljkom ruže, koji podrhtava zato što mu na tijelu leži kaplja rose?
Istina je: ljubimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli ljubiti.
Vazda ima ponešto ludila u ljubavi. No vazda ima i ponešto uma u ludilu.
Pa i meni se - meni, koji sam naklonjen životu - čini da najviše znaju o sreći leptiri i mjehuri od sapunice i sve što je od njihove vrste među ljudima - najviše znaju o sreći.
Gledati kako lepršaju te lagane budalaste krhke pokretljive dušice - to navodi Zaratustru na suze i pjesme.
Vjerovao bih samo u boga koji bi znao plesati.
A kad sam ugledao svoga vraga, našao sam ga ozbiljnog, temeljitog, dubokog, svečanog: bio je to duh težine - zbog njega padaju sve stvari.
Ubija se ne gnjevom, nego smijehom. Naprijed, daj da ubijemo duh težine!

Naučio sam ići: otada dopuštam sebi trčati. Naučio sam letjeti: otada neću da me najprije gurnu, kako bih krenuo s mjesta.
Sada sam lagan, sad letim, sad sebe vidim pod sobom, sad bog pleše kroza me.
Tako je govorio Zaratustra. "

Znala sam da nisi Taj čovjek, kada si podrugljivo gledao u loše napravljenu frizuru onog konobara. Pitala sam se tada, da li bi me volio da obrijem glavu, ili bi to bilo previše za tebe. Gdje si to zalutao, u kakve sputane misli, vuku se po podu, a ne vidiš moju tugu u očima. I razočaranje.

Kada bih napisala modernu bajku, u njoj bi prinčevi poljupcem tjerali depresiju i tjeskobu, te nemani s tri glave, koje su se nadvile nad uzglavlje moderne princeze.
Kada bih pisala dnevnik moderne princeze, u njemu ona nijemo pruža ruke u tamu i vidi tek nejasne obrise muškarca, koji nikada ne nalazi put do njenog uzglavlja. Sanja poljupce u tjeskobi sumraka.

Moram stati
inaće će omča postati još kraća
prostor gubi jasne oblike
postaje neuhvatljiv, sablasan.
samo buka i gomila otpadaka
poslanih u prazno.
ljudski izmet lebdi i truje nezamjetno.
na površini je gužva, slojevi trulog mesa
po kojima gaze novi naraštaji, u ponavljanju.

Tražim svoj pedalj neokaljane zemlje
gdje neću mirisati vaš truli dah.
Lešinari, u vremenu bez boga i ideala.

Weltschmerz, u srcima otpadnika
i smiješnih tražitelja istine.
Ubija ih gomila bez sjaja u očima.
Dignite se, vi otpadnici,
jer zemlja nade će umrijeti bez vas.

kondom, kao mjera stvari

Pitam se,
koliko je njena zadnjica utjecala na tebe,
i da li je njen doprinos veći nego Hegelov,
u sveukupnosti tvojih spoznaja?

U međuvremenu, netko je morao platiti cijenu,
za tvoj ulazak u život,
bez kondoma.

analogija

Ako nekada čujete:
Ti si mi sve,
moj život,
moja jedina,
volim te,
ljubav bez kraja! Beskrajna; zauvijek!

To je samo poetičnija varijanta analogna načinu na koji pas obilježava svoj teritorij.
Već kraj sljedećeg stabla, učinit će isto.

nitko

Taj nitko je glup, površan, nepromišljen, lakomislen, nestrpljiv, impulzivan,
hirovit, provokativan, kapriciozan, nerazuman, uporan, nedoslijedan, promjenjiv, protivuriječan, niječan, potvrdan, smeten, konfliktan, izgubljen... sramim ga se!

A opet, u njegovom zrcalu netko plače, slama se, moli, priziva, zove, žudi, želi, iščekuje, nada se... izgubljen. I opet, kao jezero, ondje gdje je dignuta brana, puni se tuga.