'' Hoću oko sebe imati vilenjake, jer sam odvažan! Odvažnost koja rastjeruje sablasti sama sebi stvara vilenjake - odvažnost se hoće smijati.
Ne ćutim više s vama: ovaj oblak što ga vidim pod sobom, ta crnina i težina, što im se smijem - upravo je to vaša tmasta oblačina.
Vi gledat uzgor kad zahtijevate uzvišenje. A ja gledam dolje, jer sam uzvišen.
Tko se od vas može smijati i biti ujedno uzvišen?
Tko ide po najvišim gorama, taj se smije svim žalobnim igrama i žalobnim ozbiljnostima.
Hrabre, nezabrinute, podrugljive, nasilne - takve nas hoće mudrost; ona je žena i svagda ljubi samo ratnika.
Kažete mi: ''Život je teško podnositi.'' No čemu biste prijepodne imali svoj ponos, a navečer svoju predanost?
Život je teško podnositi; ali tada mi se ne pravite tako nježnima! Svi zajedno pristali smo tegleći magarci i magarice biti.
Što imamo zajedničko s pupoljkom ruže, koji podrhtava zato što mu na tijelu leži kaplja rose?
Istina je: ljubimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli ljubiti.
Vazda ima ponešto ludila u ljubavi. No vazda ima i ponešto uma u ludilu.
Pa i meni se - meni, koji sam naklonjen životu - čini da najviše znaju o sreći leptiri i mjehuri od sapunice i sve što je od njihove vrste među ljudima - najviše znaju o sreći.
Gledati kako lepršaju te lagane budalaste krhke pokretljive dušice - to navodi Zaratustru na suze i pjesme.
Vjerovao bih samo u boga koji bi znao plesati.
A kad sam ugledao svoga vraga, našao sam ga ozbiljnog, temeljitog, dubokog, svečanog: bio je to duh težine - zbog njega padaju sve stvari.
Ubija se ne gnjevom, nego smijehom. Naprijed, daj da ubijemo duh težine!

Naučio sam ići: otada dopuštam sebi trčati. Naučio sam letjeti: otada neću da me najprije gurnu, kako bih krenuo s mjesta.
Sada sam lagan, sad letim, sad sebe vidim pod sobom, sad bog pleše kroza me.
Tako je govorio Zaratustra. "